Истакнуто

Živeti sa svim

Od sada prihvatam gluposti

Nerazumne i nerazumljive stvari

Sve kako bih se oslobodila

Svoje potrebe za perfekcionizmom

potrebe za perfekcionizmom

potrebe za perfekcionizmom

Dok pada kiša više ne razmišljam zašto sam bila tamo i tada

Zašto sam rekla sve što sam rekla

Iskriviću sva ogledala

I smejati im se u lice

Smejati se i sebi zajedno sa njima

Sakupiću običnosti u džep

posložiti ih i zakotrljati po prašini

sve dok ne upadnu u crnu rupu

Naučiću da budem tiho

Da se prepuštam, samo živim

Ne kao filozofi, ne kao kod meditacije, nikakve tehnike opuštanja

pre kao onaj starac u selu preko reke

koji je ležao i vrteo kanale na tv-u

kao da je pokorio beskonačnost

dok je njegova žena u drugoj sobi, prečesto spominjući šejtana lečila one koji su “ Boga zaboravili“

starac se bezazleno smešio, jer ga se ništa ne tiče

dok su se napolju ptice uzalud šepurile šarenim perjem

njemu je bilo svejedno

Naučiću da budem strpljivo

dok se običnosti, zrno po zrno, izlivaju u crnu rupu

u tišini u meni govori Bog, ali Bog nisam ja, ali Bog nisu oni, čemu onda sva ta prozirnost

Glasovi šapuću; Uvek može gore

Eho odjekuje: Al’ gore je i nebo

Bez gordosti, u tišini, obuvam tri broja manji svet, u njemu koračam

sve dok ga ne razgazim, do čizama od sedam milja

Jedino tako moći ću da samo živim sa svim.

Dijana Redžić

Истакнуто

TVOJ NAJBOLJI PRIJATELJ CHUCK (IN MEMORIAM CHUCK SCHILDINER)


Svi imamo najboljeg prijatelja. I on je također imao najboljeg prijatelja, premda se nije družio nitkim živim,a o tome govori ova priča.

Nisam ga osobno poznavao, no znam da je nosio epitet redikula, i da je
obožavao sastav, alfa i omegu tog sastava, gitaristički virtuoz Chuck, koji je preminuo dosta davno. Po cijele dane bi slušao taj bend, zatvoren u sobu, koja je izgledala kao svetište Chucku. Kako možeš slušati takvu groznu glazbu, žalili su se njegovi roditelji, pokušavajući koliko-toliko doprijeti do njega. I
kao takav, njegov cijeli život se svodio na pručavanje opusa svog idola, pritom pokušavajući skinuti njegove stvari, ali bezuspješno. Leprosy, Spiritual Healing, Open Basket, Zombie Ritual, Philospher.
Koliko god se trudio, nikako nije postići niti 1% onoga što je Chuck radio na gitari. Satima je gledao na YouTube snimke tipova koji su pokazivali Chuckove stvari, dok su mu jagodice pekle,a podlakticala trnila, ali kao dosad, sve je bilo uzalud. Kako doseći veličinu koju posjeduje Chuck? Zavalio se na krevet, koji je
bio okružen Chuckovim posterima, pri čemu je njegova soba djelovala kao svetište posvećno Chucku, i razmišljao je razmišljao, i od silnog umora, zaspao je, i upravo tada je dobio ideju! A tu ideju je proveo u
djelo idućeg dana, kada je kontaktirao tipa, znan kao Zli, koji je bio ekspert u magiji, i dogovorili se za sastanak. Našli su se na obližnjem groblju kraj napuštene crkve.

Dok je on bio obućen u majicu svog
omiljenog benda (tj. Chuckova), traperice i obične tenisice, Zli je bio sav u crnom: ćelav s crnim sunčanim naočalama, crne vojničke hlače koje su bile uvučene u Doc Martens čizme, crni kožni mantil i crna majica na kojoj je bio Chuckov prijatelj, producent Scott Burns kao prometni znak za zabranu oko
kojeg je pisalo: NO FUN, NO MOSH, NO TRENDS, NO CORE. Zli je iz svog mantila izvadio knjigu magije, uručio mu je u ruke, i pritom mu objasnio kako se izvodi ritual.

Čim se vratio kući, uradio je
upravo onako kako mu je Zli objasnio, i jasno, kako piše u knjizi magije. Pentagram oko kojeg su bile
svijeće, a Chuckova slika u sredini pentagrama. Izgovorio je propisanu litaniju, i zatim je čekao. U početku, nije se ništa čulo, no u međuvremenu, počeo se javljati sve jači i jači zvuk, kao kod Flattering OfEmotions, sve dok se nije začuo zvuk gitare koji je odzvanjao cijelom kućom. Stajao je ispred njega, dok
on nije mogao vjerovati svojim vlastitim očima: Chuck glavom i bradom. Kada je napokon došao k sebi, on i Chuck su svirali i vježbali, a družeći se s Chuckom, njegove vještine kao gitarist su samo rasle, dok
je asocijalnost istim tempom padala, do tog trenutka da je u potpunosti nestala.

Počeo je komunicirati s ljudima, počevši od svojih roditelja, koji su ostali u čudu kada je jednog jutra s njima na doručku,prepričavao kako mu je Chuck pomogao kako se radi prijelaz na Spirit Crusher i solo na Spiritual
Healing. Njegovi roditelji su bili više nego oduševljeni jer im se sin počeo socijalizirati, i na sav glas su bili zahvalni što njihov sin ima tako dobrog prijatelja kao što je Chuck. Ne smijemo zaboraviti na pripadnike
XX kromosoma, a njemu kao takvom, lakše je bilo družiti se s mrtvima nego s živima. I tako, jednog proljetnog jutra, u parku, dok je sjedio zajedno s Chuckom, preko puta njih je sjedila jedna djevojka. Dok je on akustičnoj gitari vježbao Evil Dead, Chuck ju je primjetio i preporučio mu da joj priđe, a on će mu
govorit što treba uraditi. Dotična djevojka je imala dugu kosu boje meda, smeđe oči na kojima su bile naočale, a kad joj se obratio, pogledala ga je ravno u oči, što je za njega bio totalni šok. Za netkog tko je bio u potpunosti asocijalan, lakše je bilo družiti se s mrtvom rock zvijezdom nego s živima. No držao se
plana, i radio je onako kako mu je Chuck savjetovao, a to da je pred dotičnom djevojkom odsvirao čuvene evergreen stvari. Chuck, kao iskusniji, najbolje je znao da na Leprosy, Evil Dead i Scream Bloody Gore žene polude i pritom bacaju gačice i grudnjake. Cijela ta situacija je privukla pažnju izvjesnog tipa, pod imenom Dean, koji je upravo tu hodao. Dean je imao dvije slabosti; prva su bile žene,a druga je bila kvalitetan gitarist, zbog čega je Dean, kada je primjetio kako dobro svira, prišao mu pitajući ga kakav bio za neku svirku. Dogovorili su se naći oko jedne garaže u blizini, a uz svirku Dean mu je ispričao kako su ga razni bendovi plagijali, pa samim time njegovom bendu je trebalo dugo,
skoro trideset godina, da snime album, a on mu je ispričao kako je uz pomoć Chucka, koji se vratio iz mrtvih, naučio svirati gitaru i samim time socijalizirati. Netko drugi bi svakako ne bi povjerovao, no kada
je Dean u pitanju, on mu je itekako vjerovao, jer kada njegov bend napokon objavio album, sve je moguće. Uz glazbu, Deanova česta tema su bile žene, žene i samo žene, no on je na to sve samoodmahnuo rukom, i uz znanstveno dokazane činjenice, objasnio je Deanu zašto je Chuck bolji od žena:

  1. Žena će biti s tobom, sve dok ne naiđe netko tko ima više novaca i bolji auto, dok će Chuck uvijek biti
    uz tebe bez obzira na sve.
  2. Žena što ide starija bude sve gora, dok Chuck bude sve bolji
  3. 99.9% žena će te odbiti, ali kada zoveš Chucka, pogotovo za za svirku, uvijek je raspoložen.
  4. Ako nešto zabrljaš, žene će ti cijeli život to nabijati pod nos, dok će ti Chuck samo pokazati kako ide
    solo, a kako prijelaz.
  5. Solo dionica Spiritual Healing.
    Što je bilo nakon svirke s Deanom, da pravo kažem, nisam siguran. Neki kažu da su ga zvali za svirati
    neki veći bendovi, neki da i dalje svira s Deanom, ili pak u jednom underground klubu pored nekadašnjeg brodogradilišta. Koji put ljudi bi ga znali vidjeti u onom parku, a ako budete prolazili, samo bolje načulite uši, to vam je solo dionica Spiritual Healing

Hrvoje Bubić

Истакнуто

Nikad kao T.

Nikad kao T.

T. se doselila u našu novu zgradu u isto vreme kad i ja

Njoj je bilo pet a meni šest godina i obe smo bile jedinice

Moj nas je tata vodio u šetnju i bacao loptu visoko, tako da nestane među oblacima

bila sam srećna i ponosna što tata ume da osvoji nebo

T. je imala plavu ravnu kosu, igračke iz Amerike i posetila je Diznilend

Zato sam, valjda, želela da imam sve što ima T.- iste knjige, iste igračke

sve se kod T. činilo blistavo i sjajno, kao da pripada nekom boljem svetu, svetu iz mašte.

T. me je jednom nazvala seljankom jer nisam rođena u Beogradu

ali bilo je to dok smo gledale Diznijevu “Uspavanu lepoticu“

Kad smo se posvađale T. je rekla  da sam ružna kao lopov jer ne nosim rajf

Moja je kosa  talasala neukroćena i nisam volela da se češljam

Pitala sam se, tada, jesu li svi lopovi ružni

Pored T. ja sam se osećala kao ružno pače i tu se nije moglo ništa

Samo su barbike bile iste a ja sam imala kućicu za njih

Ipak, bez T. ne bi bilo ni plastične Aladinove lampe pod čijim se poklopcem ( podrugljivo) osmehivao duh

A bez lampe ni želje ne bi bile iste

T. je imala tatu Hercegovca koji bi popravljao stvari po kući ili negde plovio i mamu Beograđanku koja bi slavila život ili histerično plakala u produženom pms- u

Kada bi oni zaćutali, T. bi ređala barbike u belu korpu i govorila mi kako ne može više da sluša

 Za barbike bismo, skrivene u njenoj sobi, pravile sklonište u slučaju da ih napadne Margo, mrtva grofica iz stripa

Nekada bismo jednu sahranjivale, uredno slagale sve što je potrebno za slučaj da se probudi iz smrti

Jednom smo predugo ostale u “peščari“ iza zgrade i umalo nisu pozvali policiju, a mi smo stvarale svetove  od peska , lako su nestajali i nastajali, preobražavali se pod našim prstima,

bili su lepši od Diznilenda, ostajali sačuvani  tamo negde u prostoru između neba i zemlje, među kućama na brdu  i mi  smo ih posmatrale kroz slovo A, sa ljuljaške.

Dijana Redžić

Истакнуто

Posle tišine

Ponekad, ćutimo dugo

Reči ostanu u dubini

Skršene pritiskom tuge

Ponekad, u nama nema više ničega

Ni bola

Ni patnje

Samo onog mučnog osećaja da ste nešto izgubili

Praznim očima posmatramo bele ptice u visini

I ćutimo

Samo ćutimo

Ali život ide dalje

On ne čeka da se smekšaju srca kamenih anđela

Niti da u sebi nađete pravu reč

Na pozornici života vaša je tačka, Stefane

Izvolite izaći

Svetlost reflektora je tu zbog publike, a ne Vas.

I tako…

Ponovo sam tu

Od mene se očekuje da nešto kažem

Šta očekuje vidljiva i nevidljiva publika?

Živi i mrtvi, znani i viđeni, neznani i neimenovani

Na pozornici sam sam

Moram da razbijem bubnjeve tišine koji odjekuju.

Mogao bih da kažem…

Nemam pesme o ljubavi

Laura je samo devojka iz Zemuna, priznajem to

Ne umem da napišem sonet, a nije da nisam probao

Nisam je preboleo

Niti ću ikada zaboraviti izgubljene prijatelje

Boli me izdaja

Boli me patnja sviju Vas

A posebno me boli tvoja, znaš ti dobro…

MOgu sve to da kažem

Ali to ne činim

Otvaram beležnicu

I pišem

Ovu pesmu

Stefan Brezar

Истакнуто

Pišem dok ne sluša(š)

A toliko sam toga sa tobom htela podeliti…
Kao da mrvim slatke ostatke dana
Danas sam nekako mirnija, prvo od toga počinjem.
Kao da smo ušetali u sliku, svet u svetu, boje su sjajnije.
Ruke dečaka, reči devojčice, reči koje pretvaraju sve u igru.
Zaustavimo se u prošlosti, prašina pod našim nogama. Po kaldrmi su se rasipali točkovi, glasovi su ispunjavali ulice.
Sreća na izdisaju.
Blažena naivnost.
Navijamo, susrećemo se i mimoilazimo.
U sumrak puštaju stare filmove, one o kojima ne znamo ništa, one koji su možda prvi put na platnu.
I to je ipak zanimljivo.
Još uvek je sve zanimljivo.
Život se otkriva.
Lovimo lica dok gledaju film.
Kako im oči sijaju.
Gađamo ih kokicama.
Mali gradovi postaju najveći.
Male pobede postaju najvažnije.
Na dohvat ruke sve(t).
A opet, ti nikad nećeš razumeti koliko sve to može biti važno.
Kako sve to može biti važno.
I kako se sve zapravo ne razlikuje od igre.
Dok slobodno hodam, (pod)smehujem se,više nema ulice kroz koju osećam tremu dok prolazim.
Još uvek želim da udomim sve te pse koji lutaju po zavičaju.
Toliko toga sam želela da ti kažem, ali to ionako ne bi bilo važno.
Više ni sama ne razumem zašto…
Jesmo li oboje gluvi od svakodnevnice?

Dijana Redžić

Истакнуто

Dva puta sam videla Čarlsa Simića ( O tome kako smo studirali književnost, deo prvi)

Dok smo još uvek sedeli u prvim redovima profesor je rekao da dolazi neko bitan 
I tada sam otišla…
možda jedini put
jer bilo mi je pomalo dosadno da volim previše voljene
Pa sam čitala knjige od kojih bih danas crvenela
I prečesto se susretala sa rečenicom: ,,Kako za to ne znaš?“
A ja sam jedino strahovala da ne postanem neko drugi
Jer to je tako lako
 Uistinu sam malo toga znala
osim da se 
i od smetlišta se može napraviti carstvo
A carstvo se može pretvoriti u smetlište
Sve je ionako karneval
I svi smo pajaci
Čarls jet pričao o Amerikancu koji je bombardovao Beograd pa plakao, 
kojeg rat nije zanimao i nije mu razumeo svrhu
koji je jedino želeo da bude sa svojom devojkom
Čarls mu je napisao pesmu-utehu 
 tada sam mogla da zaplačem
 to sam zapamtila
i ispričala ocu na autobuskoj stanici na kojoj su spavale izbeglice, nekoliko godina kasnije
Čitala sam Čarlsovu biografiju i u njoj pesmu o bombonama umesto bombi.
Sedeli smo na Filozofskom i ispijali kafe
I smejali se divu koji nam je okrenuo zadnjicu
govorili smo da gleda u pogrešnom smeru
 bili smo tmurni kao nebo dok smo posmatrali smenjivanje boja odeće užurbanih prolaznika na pločniku, dole, ispod nas, sa druge strane okna
 kao da je večito padala kiša
 kao da smo večito bili gladni
svega
Jeli smo smokve
I kroasane
I male krofne kakvih više nema
 ispijali smo kvas iz konzervi 
nisam ga volela, al mi je prijao osećaj da nešto delimo.
 žvrljali smo kao da ispisujemo korake, kao da time dišemo
I slušali muziku sa mog cd plejera
 kišna popodneva smo provodili u američkoj čitaonici
Preležala sam svaku depresiju, nijedna me nije zaobišla
Odvukla sam nas kod psihologa
Rekao je da treba da izbacimo mnogo reči
 povraćali smo ih na sve načine
I onda kada nikome nije bilo ugodno
 osećali da smo čistiji svaki put
Na novoj kiši
Bez kišobrana
 nažvrljan na papiru došao je kraj
A za svaki se veruje da je novi početak
Da bi se izbrisala nostalgija
Nisam se fotografisala sa unapred pripremljenim osmehom
Bila sam preumorna i previše raščupana
U čekaonici čitam o tome da budući pesnik beži od crnih ptica
preko velike vode
I kako tamo otkriva svoj zastrašujući raj
 tako se lako mrak nadvije nad čoveka
Lukavija su od svega krila crnih ptica
 Ponekad mi se čini da zapravo nikad nije ni bilo ničeg, osim izbljuvanih i usisavanih reči
I da je sav život ostao sa druge strane okna stapajući se sa šarenilom i nestajući, ko zna gde, bežeći od sivila koje se nad njim rasipalo dok smo verovali da smo sigurni…

Čarls je ponovo došao, da zaokruži deceniju
Govoreći o američkom snu i svemu što nije više kao nekad i što nikad neće biti isto
da me podseti koliko prezirem proticanje vremena
i (s)umiranje u svakom danu.

Dijana Redžić

Истакнуто

Dirke

Dirke

Moja majka je rekla: Potrošila sam cijelo bogatstvo na tvoje satove klavira

Ali na mom ćeš sprovodu odbiti svirati

                Athena Farrokhzad

Dirke su bele i crne

Da bi se  melodija rimovala sa životom

Sa patetikom

Sa klišeima

Nisam imala klavir

I nikada nisam naučila da sviram

Pevam o cvetu boje sunca  pred komisijom podzorivog pogleda

mori me nejasno osećanje izjednačavanja kraja i početka

I slutnja da je traganje za utehom varka

Pitaju me- zašto kasniš

A ja ćutim o melodiji crnih dirki

Kakva se svira na pogrebima

Nevoljno gazim po blatu

Po belim dirkama sviraju uzorni đaci

Čekaju ih majke, dušebrižnice

Ogovaraju tuđu decu po hodnicima

 Crvenokosa profesorka smrdi na cigarete i uvek nosi crnu odeću

Koluta očima

Govori mi da moram imati klavir

U meni melodija postaje sve tiša

Nestaje za cvetom

Crne dirke su tu da prsti skliznu po njima

U tišinu

koju sam potisnula u zaborav

Govorili su da sam smrt ispratila ćutanjem

Postoji zanemelost koja se ne može prevesti.

Dijana Redžić

Истакнуто

Da, ja se plašim svojih bora

Da, ja se plašim svojih bora

Da, ja se plašim svojih bora

I ne, taj moj strah nema veze ni sa čijim zahtevima

Pa ne mora biti ničija tema

Za novo ubiranje aplauza

Ni na druge moje strahove niko nije stavio zabranu

Brigom i zapitanošću odakle mi

Vrištanjem i šamaranjem kako su bespotrebni i kako nemam pravo da se bojim

Kao da moj strah baš njih povređuje

Uznemirava

Vređa

Tako hrabre i nedodirljive

Dok naglašavaju da niko nema prava da se plaši svojih borai ni kada je sam

ne sme da drži u skrivenoj ladici

u mraku

među nepotrebnim sitnicama

izmešan sa drugim strahovima

strah od bora

Da, ja se plašim svojih bora

Tek nazirem gde bi mogle da se nađu

jedva primetnih linijica koje će iskriviti moje lice  do neprepoznatljivosti

Bojim se da bi se ko zna šta još uz lice moglo iskriviti

Postati  groteska

Bojim se da bi se sve što vredi sa tim krivudanjem moglo pretvortiti u sećanja

U potvrdu nekadašnjeg života

Da, ja se plašim svojih bora

Zbog toga stavljam prirodne maske od bezbroj sastojaka

I nerviram se kada preskočim dan

Srećom, nisam neko važan

Da moram gostovati u kakvoj  emisiji u kojoj govorim da straha nema

Pa svi pripremljeno izvijaju usne u osmeh

a publika dobije znak za aplauz

Srećom, neću napisati ni jednu utešnu knjigu koja slavi život

Jer, ja se bojim svojih bora

Možda ili sigurno da sam Tanja Bošković ne bih se plašila

Ali, nad borama je plakala i Simon de Bovoar

Pa možda ipak  ne treba da me bude stid

Ovaj moj strah ne vređa i ne uznemirava nikog

I niko ne treba da ga pretresa

On je samo sitni džeparoš

Spram svih ostalih strahova

Ne treba da dajete savete u imperativu

Ni da mi se zahvaljujete

Ni da molite

Odbijam da mu se sudi.

Ovaj strah ću zadržati!

Dijana Redžić

Истакнуто

Daljine…

Sa svešću o koraku- izvijanju stopala nad tlom
hodam dok
pogled mi lovi mreža zlatne i granja
kao loptu obavijenu ukrštenim linijama u jednoličnim pokretima devojčice
zlatna kaplje u moje zenice dok ih ne učini slepim za zemlju
nebo je bilo spona sa daljinama o kojima sanjamo
pod istim suncem
tamo, gde smrt ostaje skrivena
sa zlatnom se možda posejala čežnja za nečim izgubljenim
jednom
i to bi nazvali melanholijom
želeli smo da otputujemo prljavim vozovima
da se probudimo Negde
sa ubrzanim lupanjem srca
oživimo
setim se dok mi ruku preseca torba sa začinima na sniženju (kakav kliše!)
sada grabimo ( neće to nikad razumeti) svako rasipanje zraka
kao da time od neba otkidamo komadić neosvojenih prostranstava.

Dijana Redžić

Истакнуто

Proticanje

Maskirani u odrasle nismo znali da još se nalazimo na pozornici detinjstva

I da je lako u zavežljaj besmisla odložiti sve što nije priča o nebu

Demoni sa druge strane stakla topili su se u karikature

Pred našim smehom

Ostajali su napolju

A danas smo mi zastrašeni njihovim ćutanjem

Kao da im prvi put jasno vidimo iskrivljena lica

Više od toga bojim se daljina od kojih me nećeš moći čuti

I jezika na kojem te neću moći razumeti

Sa svojih dlanova otresaćeš vreme kao  grumenje zemlje sa brda za razmišljanje

odlascima ostaju okrnjene jeseni

u njima uvek isti čovek jednako pita: volite li pozorište,

sa nepromeljivim osmehom

čije značenje pokušavamo da dokučimo

uzalud…

Dijana Redžić

Истакнуто

Pod zubatim suncem

 Pod zubatim suncem

Osluškujem, nebo kaplje
suze mu se gnezde među krošnjama
Pod zubatim suncem
Govorim mu
Dan je kao nekad
Razvlačim po ustima slatku penu
U prevelikoj odeći
Udišem slobodu beskućnika
Ćutim mu
Da se oni fotografišu pred drvećem reči
Dok plodovi trule pod njihovim nogama
kotrljaju se, mešaju sa zemljom
Uzalud
Posekli bismo drvo
I otišli korakom Jevrejina lutalice
I usamljene devojčice
Dok preteći nas gledaju tuđe majke
Ili pred nama zatvaraju oči
Umesto zaborava, ptice su ubrale po stazama posute želje
Tešimo se nadom
Da su ih odnele u krajeve
U kojima ispod neba nije hladno.

Dijana Redžić

Истакнуто

Svetionik

Najpre je bila čipka

Od nje haljina crne boje

Ličila bi na venčanicu

Da je bela

I cipele sa posutim trešnjama

Tek onda Ona

Iza tamnih naočara jedva joj vidim lice

Neuhvatljivo zaustavljanje pogleda

Previše bleda

Mrva svetlosti u crnom

Na trotoaru

Osvrćem se

Dugo

Hoće li se korak slomiti

U deliću sekunde

Glas se u meni hrani Džokerovim smehom

Kako si umela da hodaš?

Bez svetla?

Pod ovim nebom kao da klizi…

Mudra je sova rekla da se svako guši tamo gde ne pripada

Lako i neprimetno

Gubi sposobnost da diše

Ispreturane reči postaju merilo naših misli

Sekunde gutaju minute

Tako je sebično

Tako je oholo

Razvlačiti sve u pesmu

Zavaravati se

Tražiti opravdanja

Izražavati žaljenje

Istresati talog slika na papir

Zbog osećanja života

U jednom trenu

Dijana Redžić

Истакнуто

San o slobodi

92811020_2566091617043304_8190528557894598656_n
Otvaram veliki prozor
Kroz njega je uletela jedna buba
Prvi gost posle mnogo dana
U daljini, Sunce dodiruje mlade listove
Sokovi kipe u žilama, vetar talasa krošnje
Buba je crvena kao prve trešnje
Vetar je bremenit mirisom proleća
Na plavom Nebu traje igra sokola
Po praznoj ulici hoda mačka
Sloboda je sazdana od svetlosti i mirisa
Napolju jaše Smrt sa krunom – ona jedino želi ljude
Ovo je predah za sve životinje – sve što leti, trči i puže
I u snu njena senka lebdi nad nama
Ali kao srž zdravog drveta unutar nas je san o slobodi
Sunce igra na mojoj koži
Udišem spoljni vazduh punim plućima
U daljini, negde tamo, nalaziš se ti
I kroz rešetke zatvora moze se dodirnuti sloboda
I u okuženom snu udahnuti svež vazduh
Umesto venca od vrbovog pruća sutra
Isplešcu reči nade, ljubavi i vere
I misliti na tebe
U meni kipe sokovi proleća
U meni živi zov slobode
On je i više od sna
Krošnje vrba me podsjećaju na tvoju kosu
Sunce se igra po olucima kao svetlost po mačevima – telo po navici zauzima stav
Buba odleće, u široki svet
Mozda ce otići na prozor nekog prijatelja
Mozda ce otići kod tebe
Neka ponese na svojim krilima reči ove pesme
U grimizu,
Nevidljivim slovima
Ispisana je pesma o slobodi i čežnji
Ali
ne
i
o
strahu
Stefan Brezar

Ex Umbra

Osećam kako mi kliziš iz prstiju
Odlaziš onako kako odlaze ptice selice
Kako beže senke kad se rodi jutro

Više nisi ni utvara koju viđam slučajno
Ni odsjaj crvenila u sivom danu

A ja?

Ja sam tu
U senci

Zarobljenik sam zaboravljene biblioteke
Sužanj ljubavi koja je bacila ključ
U tamu najkrajnju, gde je plač i škrgut zuba ukletih ljubavnika

U Senci i sam postajem senka
Stari čovek u prašini truli

Žalim za trenutkom kad smo se zadnji put sreli
Leptir dana dolepršao je do leptira noći
Tvoja svetlost me je tako slatko opekla

U senci, rastu mi dugi zubi
U samoći, ja samo u sebi nalazim spas
U tišini, ja plešem ples za jednog

Možeš me naći, ako želiš
Još uvek
Među prašnjavim policama
Između Ovidija i Borhesa

Možeš sići do Abadonovog tunela
Ja mogu biti tvoj junak
Još uvek

Ali kada padne noć, leptiri odlaze da spavaju, zar ne?
Kada izađe Mesec, na tvoje crvene trepavice pada vilinski prah
Kada ti spavaš, ja se budim

Ja i ne pevam da me čuješ
Ja sedim sam na senovitoj obali Fisona
I pevam,
Iz senke

Stefan Brezar 

Ne plači

Napisala si, ne plači

Ali kako da ne plačem?

Iza beline papira kezi se zloba Mobi Dika

Napisala si, da nema nerešivog problema

Ali kako živiš sa tim bolom, svaki dan, reci?

U ovoj beskrajnoj noći ja osećam kako mi se svaki redak zabija pod kožu

Osećam julsku vrelinu koja te je zamalo odnela

Crno čudovište, sena tog leta

Pogledalo me je svojim crnim okom

I ove noći za mene nema mira

U tebi ima toliko snage toliko skrivene moći

Uspela si da skineš leptira života sa čiode smrti

Zamolila si da te ne sažaljevamo ali ja prema tebi osećam divljenje

Odisej i Gilgameš i sada ti su otišli do vrata Hada i onda došli, polako nazad

Plačem

Gorko plačem

Ali ne sažaljevam tvoju muku

Plačem zbog nevolje koja uzme dete pod ruku

Zbog kisele jabuke koju nisi jela a od koje ti trnu zubi

Zbog smrti, koja nije smela ni senkom te dotaći

Zbog nemoći da učinim išta

Osim da ti pružim ruku i kažem bravo

Preživela si gorko žarko leto

Preživela što nisu preživeli neki starci

I što sa dubokom ranom posmatraš budućnost, sa laganim smeškom

Plačem…A obećao sam da neću.

Neću…Samo da pustim jednu lekovitu suzu…

samo jednu.

Samo jednu.

A onda ću da ćutim.

I osmehnem se, blago.

Stefan Brezar

Mahovina

Uvek je tako

Po starim stazama palo je lišće

Po drveću se zapatila mahovina

Iščezla si, u magli

I stare staze uzalud očekuju zvuk tvojih koraka

Svestan sam da godine prolaze

Da život prolazi

Ali neke stvari ne odlaze tako lako

I po ljubavi padne mahovina

I strast vreme mrvi

Ali sporo, bolno sporo ti u meni truliš

Sipljivo padala je kiša

Uzalud tražim trag u ličću

Na kraju puta pronalazim samog sebe

Ti nisi više ni crvena senka

Ne prođeš mi ni kroz san na putu ka buđenju

Mahovina pokazuje, kažu, gde je Sever

A šta pokazuje tvoje ćutanje?

Ka čemu da usmerim svoje korake

Ka ledenom severu, bez ljubavi, ili da odem nazad, na Jug

I da maštam?

Da jalovo maštam?

U vazduhu, tišina okrutno lebdi

Neka pitanja nemaju odgovor

Da li mi je suđeno da odem na Sever

Da te tražim i nikad ne nađem

Ili da stojim, večito stojim i ćutim

Dok obrastam

Polako

Kao drvo

U mahovinu?

Stefan Brezar

Na drumu

Obaveštenje sam dobio porukom

Jedna rečenica otvorila je vrata

I već sam počeo lagano da se spremam

U svetu nema više ničeg čvrstog

Upitno je hoće li Sunce uopšte da se rodi

Iz svojih udobnih loža posmatraju me oni koji ne znaju šta znači kotrljati se

Brojna su sidra što ih za ovaj svet vežu

Za njih je otići sramota koju lako guta neko drugi

Sa druma vas pozdravlja prekarijat

Filozofi bezvrednih diploma glođu sami sebe

Siromašni duhom pokupe ostatak

Senke revolucionara šetaju po Beču

Ali samo senke i ništa drugo

Za gospodare više nema straha

Više nema Zida i crvenog zmaja što se iza njega krije

Za njih rob je tek oruđe sto govori

Sve zavisi od stava

Epiktet i Marko Aurelijus nisu zaista mrtvi

Sa osmehom pravim novi korak na drumu života

U daljini lebde planine skrivene maglom

Šta se nalazi tamo iza okuke ja ne mogu znati

Sa druma vas pozdravlja prekarijat

Bolje je kotrljati se

Nego truliti

U samozadovoljnoj tišini

Stefan Breza

Pomračenje Meseca

Nestalo je Bledog lica

U tami sanjaju humovi

U mraku ćuti drveće

Zec na mesecu spava

Zver je na slobodi

Na ulicama rodnog grada tmina se plazi

Pokušavam da vidim nekog čije lice je sada samo odsjaj na davno presahloj vodi

Lica kamenih anđela zamrznuta su u tvojoj tišini

Bez srebrne svetlosti mi smo utvare u tmini

Zar za mene nije ostala ni jedna reč?

U mraku leži moja Kula samoće

Iznad nje se oblaci roje

Vuk je pojeo Mesec

Za mnoge lampa je dovoljno osvetljenje

Šta znače hrabrost i empatija danas

Moderno vreme, moderna rešenja

,,Ja te volim“zvuči sada tako šuplje u ovoj samoći

Treba preživeti u ovoj mrkloj noći

Mada je ona možda kratka

U mraku ne raste ništa lepo

Horde malih slepaca bauljaju po tmini

Ne trebaju im oči, kažu

Treba preživeti bez srebrne svetlosti

Kroz mrak proći

Pregaziti tamne reke i talase

I dočekati

Sunce

što

Ima

Da

Se

tek

Rodi

Stefan Brezar

Nikad kao T.

UMESTO ĆUTANJA

Nikad kao T.

T. se doselila u našu novu zgradu u isto vreme kad i ja

Njoj je bilo pet a meni šest godina i obe smo bile jedinice

Moj nas je tata vodio u šetnju i bacao loptu visoko, tako da nestane među oblacima

bila sam srećna i ponosna što tata ume da osvoji nebo

T. je imala plavu ravnu kosu, igračke iz Amerike i posetila je Diznilend

Zato sam, valjda, želela da imam sve što ima T.- iste knjige, iste igračke

sve se kod T. činilo blistavo i sjajno, kao da pripada nekom boljem svetu, svetu iz mašte.

T. me je jednom nazvala seljankom jer nisam rođena u Beogradu

ali bilo je to dok smo gledale Diznijevu “Uspavanu lepoticu“

Kad smo se posvađale T. je rekla da sam ružna kao lopov jer ne nosim rajf

Moja je kosa talasala neukroćena i nisam volela da se češljam

Pitala sam…

Погледај оригинални чланак 207 more words

Jesen

Još jedna jesen pojavila se tiho

Doletela na krilima od kiše

Probudila me je hladnoća i znao sam da ne mogu više, moj derviše

Rodos je ostao daleko, u moru, u talasima

U gorama žuti lišće

Meni je ponovo hladno, u krevetu u kojem se odseća nečije odsustvo

,,A šta si ti radio danas?“, pita me ona pre nego što nastavi tiradu o sebi

Zbilja, šta sam uradio danas? Ovog leta?Ovog života?

Trideset pet mi je godina.

Užasno vreme, moj Ahmede.

Navodno, mogu sve.

Nezvanično, ne mogu ništa.

Kineski karakter za jesen označava i žetvu i kraj

U jesen, nekako, ne da mi se da ništa počnem

U jesen sam, po pravilu, sam

Na oknu, jesen prevlači prstima, mokrim od kiše

Setim se nje, Laure, svaki put

Ali priznajem, magije nema više

Deseti septembar je došao i prošao i čak ga i ja više nisam obeležio

Na kraju, više nema smisla ni sećati se

Tužan je bog sa jednim vernikom, sveštenikom i žrecom

Monada je savršenstvo jedino ako ste Bog

Lica kamenih anđela su prazna

Na rafovima nema mleka

Crna kapija je zabravljena

,,Ionako ostajete ovde kratko, ne privikavajte se“

Razumemo se, Nerudine

U ovu jesen, u ovu trulež bez kraja, ulazim kao u Sredozemno more, lako i bez straha

Kotrljam se, ne vredi stajati u mestu

A kada zima napokon dođe, za koju nam prete da će biti mračna i hladna

Od milosti zavisimo, neko od Boga, neko od Alaha

POpijmo zato, ovu jesen do kraja

Kao kafu sa cimetom, tamo u kafani

Iako nam se čini da se ponavlja

Iako mislimo da ne možemo više

Stefan Brezar