Mostovi

,, Usred grada velika rijeka teče,

sedam mostova je spaja,

Obalom hodaju tisuće lijepih devojaka

i svaka je drukčija.

Od srca srcu hodaš, da zagriješ ruke

u zrakama ljubavi, tople i velike…

obalom hodaju tisuće lijepih devojaka

i sve su jednake…“

Zamenivši jurnjavu usporenim korakom, ušli su u autobus. Ona je prolazila kroz gužvu osmehujući se jedva vidljivo, gledajući negde u pod, nazigled. Zapravo, ona je lovila zaboravljene misli, brižljivo prikupljane kako bi ih podelila sa njim, svečano, kao na praznik. Niej se okretala, znala je da je prati na putu do središnjeg dela autobusa gde će se zaustaviti u krugu ringišpila čije će okretanje učiniti da povremeno budu blizu više nego inače, da bi se, u sledećem trenutku, naglo odvojili. Koliko se simbolike potkrade o onome što ozančavamo stvarnošću!

Ne pronašavši izgubljene dragocenosti, njen se pogled popeo do prozorskog okna žudeći za nečim što bi pobedilo tišinu, a onda joj se lice ozarilo.

-Kako volim ovaj prizor.

Podigla je lako bradu  ka neodredjenom,  gde se gubila granica izmedju neba i reke, dok je , u samom središtu eksplozije boja i njihovog nestanka, blještao most, kao raširena krila ptice, zaustavljene tek na trenutak u osvajanju prostranstava slobode. Tu negde, gde je sivilo prestajalo, u ravnodušnoj lepoti prizora, skriveno je opravdanje za svaku sitnu ljudsku brigu.

– Uvek me uveri da će sve biti u redu.

Pogledi su im bili usmereni u istom pravcu. Nastupila je tišina, ali ova je bila drugačija od prethodne. Činilo joj se da ova tišina ume da peva. A onda je on, kao da prekida vračanje u čije efekte ni isprva nije verovao, samo se, eto, zaneo, lepotom rituala, duboko uzdahnuo. I pogled mu se vratio medj gužvu.

-Kada bih i ja imao neko takvo mesto…

Uzaludno bi bilo nuditi mu zau azil, to bi doživeo kao milostinju. Verovao je da je u tudjim očima izgubio svoj zavičaj, a ona je znala da je uzalud, jer ga on nije pronašao u svojim. Njegove su oči mrtvo ogledalo koje ne bi orosilo reku ku kada bi izbacila otrovane snove. Zgazio bi mrtva tela, kao da ga se ne tiče. Naposletku, nije on kriv, žuljale su ga tudje reči, tudje misli koje bi zaodenuo kako bi se sakrio od sebe bile su prekratke ili predugačke, pretvarale su ga u tuznog klovna.

po svemu je pala prasina vremena. Po mostovima koji neumorno čuvaju obale, sa kojih sretni gledaju u nebo, a najsrećniji zaborave na razliku između neba i reke.

njih dvoje su dotrčali do takozvanog zrelog doba, ostavljaju sećanja nesređena ubeđeni da ce ih zapuštenost štiti.

Autorka: Dijana Redžić

 

Početak

-Znaš li kako počinje ljubav?

Gledam kako rečenica ispunjava belinu, pa se raskomada na delove koji se, kao sizifovo kamenje skotrljaju u ništavilo…

U prevrtanju izgovorenog koje je dobilo nove začine pa se sa lakoćom topi po jeziku. Rekao bi mi, možda, da su sve to fraze, ili bi bio razočaran mojom pritajenom sentimentalnošću.

Na svojoj strani kreveta pokrijem se tišinom, kao štitom dok kroz šupljine na roletnama lišće krijumčari svetlost.

Ljubav počinje sa strahom…

Tako je lako ne biti živ

Zabole ožiljci nekadašnjih razapinjanja, poteče ona ista stara krv i znaš da si opet tu.

Slutiš nove nemire i otkucaje, živ si, još jedan novi krug, a još negde na dnu fioka nasložene  uspomene kao polomljene igračke sa kojima ne znaš šta bi, i još aveti praznih albuma u tebe grozno zure. Ne kriju li se, iza ovog bedema novi beli zidovi kuće na osami, iza kojih ću, u ludačkoj košulji, uzalud dozivati tvoje glasove kojih  više nema?

Ljubav počinje kad sa jednim pogledom iz dima osetiš da nisi više bezdoman, pa ma to bio i kliše. K ada se bojiš pesama u kojima nisi, kao od novog lutanja. Kada se otkineš na dvoje, pa pored zaspalog drugog loviš snove. Kada se uplašiš njegovog straha i njegove tuge, više nego svoje. Kada se izgubi granica izmedju izgovorenog i neizgovorenog u lakoj igri smisla i besmisla, kada su sve reci istovremeno i velike i male, i pune i prazne…Kada je lako i teško sakriti iza svega što ćutiš i onda kada se time ranjavaš, kada je neminovno otkriti se, sve više, uprkos boli…

A tako je spokojno bilo ne biti živ.

 

Autorka: Dijana Redžić

 

 

 

Svetla grada

Kada sam bila devojcica, tata je jednom govorio o noci u kojoj me nece terati na spavanje, u kojoj cu moci cu da gledam crtane filmove koliko zelim. Razmisljala bih o toj naizgled- bajci. Nikako nisam mogla da dokucim tajnu mogucnosti narusavanja ustaljenog reda.

Godine su prolazile i ja sam, setivsi tog obecanja,nicim  izazvano kao sto secanja najcesce dolaze, shvatila da je govorio o novogodisnjoj noci. Tek tada kada mi vise nista nije znacilo i kada vise nisam bila sigurna da li mi se zelja ostvarila. Verovatno jeste, ali sa zeljama je tako: kada nas otelotvorene tapsu po ramenu, ne prepoznajemo ih , okrecemo im ledja kao strancima i ubrzavamo korak, sve se vise udaljavajuci, dok one ostaju zbunjene i same.

Podrugljivo gledam pahuljicu koja samouvereno treperi iznad Kneza, prerano postavljena, podseca na glumicu koja je istrcala na premijerno izvodjenje pogresne predstave, iscekujuci aplauz zbog sjajno odigrane glavne uloge. NJenim se telom, cini mi se, granaju sve moje novogodisnje zablude…

Grad je okicen i ja zelim ga fotografisem. Idem u srednju skolu i volim vreme pred praznike, jer najavljuje raspust i ne razmisljamo ni o cemu ozbiljnom. Osim o noci koja je za nas imala magijsku vrednost, noci velikog preokreta. Sta je to sto je trebalo da se promeni ne bismo sa sigurnoscu mogli odgovoriti, al nesto je jednostavno moralo biti drugacije sa prvim danom nove godine. Umesto toga, pamtim osecaj teske sminke na kapcima, licu, usnama, koja se, kako sati odmicu, polako pocinje razlivati dok nas prigusena svetla sa podsmehom posmatraju iz coskova, otkrivajuci nase isprane maske. Ujtru bi umorno skidali sa sebe odecu koja je smredela na varke. Grad nisam fotografisala.

Ne tada!

Ne dok kroz njegovu praznicnu obasjanost nisam prosla sa njim. U vremenu koje je za nas bilo karnevalsko i u kojem jos uvek nisam bila svesna da ga zauvek ispracam. Da ce, kada se bude vratio, biti neko koga ne prepoznajem, onako kako se ne prepoznaju ostvarene zelje. Jos uvek ne znam da li zaboravio masku na tom karnevalu ili je stavio neku tek kada se karneval zavrsio. Odavno vise ne razmisljam o tome. Prihvatila sam da neke tajne treba da ostanu to sto jesu. Fotografije sam obrisala jednim pokretom kaziprsta. To je bar lako, nema cepanja i mrcvarenja, preznojavanja i suza u okrsaju sa materijalizovanim uspomenama. Kao da dodirujem dirke klavira, prisecajuci se poznate melodije, obrisala sam deo sebe koji se naziva proslost od godine te i te od datuma tog i tog do…Zmureci…Iz tame u tamu….

i nesto se mislim, ma neka je ta zvezda i  poranila, pa ma ko je tu doneo, ma koliko energije trosila, dok god izaziva neciji smeh, ma kakav on bio.

Naposletku, mozda je vreme da se i neke želje prepoznaju. Tu, ispod nje. U haosu.

Autorka: Dijana Redžić