KUPE

Zavaljena u crveni pliš nisam začuđena time što prostor podseća na kupe. Ne postavljam pitanje da li se i kuda krećemo. Zapravo, kao da ništa od toga ne osećam. Od svega što se oko mene dešava, primećujem isključivo one koji pristižu. Sve ih odnekud znam i ne čudim se što su se tu našli. Voditeljka programa ih ljubazno pozdravlja. Znala sam da mogu očekivati da se bilo ko tu pojavi. Jedna od onih koji pristižu izgleda mnogo starije nego na fotografijama. Lice joj je zgužvano i podseća na masku. Zadržavam pogled na njoj duže nego što pristojnost nalaže. Srećom, ona to ne primećuje. Sa usnama izvijenim u blagi, strpljivi osmeh klima glavom slušajući voditeljku programa, koja joj se potpuno posvećuje, zaboravljajući na druge pridošlice. Ostali kao da to ni ne primećuju. Ulaze i smeštaju se kao da tačno znaju gde treba da sede. Ćute i čekaju početak programa ili obraćanje voditeljke. Možda je suprotno, ali ja ih zapravo ne vidim jer mi je pogled predugo ostao zalepljen za lice starice. On mi je rekao da je bolesna. Sada, dok gledam duboko urezane linje na njenom licu, zaključujem da to nije nimalo iznenađujuće. Nisam zapazila u kojem mi se trenutku približio niti koliko je dugo sedeo pored mene sve dok mi nije stegao dlan:

Biće sve u redu.

Ne razumem zašto mi to govori, ali mi ne ostaje vremena da mu postavim pitanje, jer nam se voditeljka programa približila. Jesi li spremna, govori mi uz uobičajeni za takvu situaciju osmeh.

Zapravo nisam. Tražim da mi daju olovku i papir. On mi dodaje svoj rokovnik i govori da  odatle iščupam slobodno onoliko listova koliko mi treba. Pronalazim prazne strane. Preplavljuje me uzbuđenje i nervoza kakva se javlja uvek kada me neko požuruje. Strah da neću uspeti da sve uradim kako treba. Vučem stranice znojavim rukama jako. Nepravilno se kidaju. Nema veze, kaže on, ajde, samo počni. Ruka mi je ostala u vazduhu sa istrgnutim listovima čvrsto stisnutim. Svako kidanju strana, naročito ako postane grubo, ako je reč o svesci u kojoj je nešto pisano i ako se prilikom kidanja odatle izdvoje nepravilni komadi , bilo da je na njima zaostalo poneko slovo, bilo da im je izgled izdeformisan doživljavala sam na određen način. Kao da bi se neobjašnjiva bol prenela sa listova na moju ruku i osvojila me na trenutak, preobrazivši se u umor.  Spustila sam papire na moje krilo i pažljivo ih ispeglala dlanovima. Bili su prazni. Ispresecani samo ravnim linijama. Pozajmila sam hemijsku olovku. Rekla sam da se pokušavam prisetiti pesme. Nisam bila sigurna da li je to stvarno tako ili zapravo pokušavam sebi kupiti vreme. Voditeljka programa je klimnula glavom. Osmeh je još uvek bio nepromenljiv. Ostala lica su sedela u mraku i ja sam osećala njihovo prisustvo i znala sam da me posmatraju. Voditeljka se udaljila od mene kako bi ih zabavila.

Počela sam da žvrljam. Uzalud sam pokušavala da se setim pesme. Reči su ostaje skrivene  kao lica koja su me okruživala. Mogla sam osetiti njihovo prisustvo, ali nikako ih nisam mogla izneti na belinu papira. Pri svakom pokušaju prekidale bi se veze među njima. Umetale bi se one koje tu ne pripadaju. Takve bih precrtavala čime se udaljenost između onih koje je trebalo dovesti u vezu povećavala. Mrzela sam tu svoju aljkavost. Da postoji neki utvrđeni sistem kojim se vodim, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Prekorevala sam se. Voditeljka programa mi je ponovo prilazila sa pitanjem hoće li uskoro biti gotovo. Odgvorila sam da mi je potrebno još samo malo vremena. Može li neko drugi  početi, umesto mene, želela sam da znam. Uz lažno i ljubazno izražavanje žaljenja rekla mi je da ne može, gestikulirajući, kao da želi da mi dokaže da nema ko drugi.

UZdahnula sam duboko i ustala. Nisam videla ni jedno lice, osim njegovog. Nanovo mi je stegao dlan pre ustajanja. Nikad nisam volela da osvajam posmatrače. Zbog toga, nisam volela kada se prave uvodi u nastupe. Sada sam imala potrebu za jednim, jer još uvek nisam znala da li će se reči na papiru povezaati.

-Ja verujem da čovek treba da piše samo o onom što postoji u njegovom iskustvu. Iskrivila sam pogled na stranu.

-Zapravo, to je način na koji ja pišem. Jedino o onom što je proživljeno mogu pisati. Jedino tako umem da pišem. Ne umem da izmišljam. Pokušala sam, ali rezultat mi se nije dopadao.

 

Voditeljka se smešila. Od prisutnih, jasno sam videla samo lice starice koje mi se smešilo,  sa odobravanjem. Ili je meni tako barem izgledalo? Ostali su se samo nazirali na slaboj svetlosti i nisam mogla da vidim način na koji reaguju. Nastavila sam.

 

U poslednje vreme često srećem ljude koji su, kako se čini, pomerili s pameću. Oni govore sami sa sobom. Večito nešto mrmljaju. Nekada su njihove reči mudre. Razmišljala sam o tome gde su završili njihovi snovi. Da li negde postoji smeće snova  i bi li oni, kada bi ga našli, mogli prepoznati koji je od tih snova njihov. Možda bi onda  drugi ponovo mogli da ih razumeju.

Čula sam kako je neko podrugljivo ugušio smeh jednim: Hm. Uz to se trgnuo kao da će poskočiti. Likovi su postajali sve jasniji. Mogla sam da vidim njihove pokrete, a odmah zatim i njihova lica.

Rekacija me nije uznemirila, što je bilo iznenađujuće. Nastavila sam da govorim. Sa svakom rečju, lica su postajala sve jasnija, sve bliža.

– To je zaista tako. Poslušajte ih, pa ćete se sami uveriti. Možda ćete od njih čuti baš ono što vam je potrebno da čujete, čega niste ni svesni. Krupna žena se sve vreme smejala bez glasa, ali sada sam bila sigurna da to nije osmeh odobravanja.

– Ma hajde, pa ona govori o klovnovima!

Prepoznala sam mu glas. Nikada mi nije bio simpatičan, ali nisam očekivala  takvu reakciju od njega.

Nastalo je opšte komešanje. Osvrnula sam se i videla voditeljku programa. Na njenom licu nije više bilo tipskog osmeha. Bila je nezadovoljna i nije se trudila da to sakrije. Nisam bila uznemirena.  Osećala sam da je sve što govorim ispravno i preko potrebno kao da time ispunjavam nekakvu svoju misiju.

-Ne zaboravite da nekad nema razlike između klovnova i kraljeva.  Možda ste viđali starca sa dugom belom bradom koji govori o važnosti dobrih cipela za naše korake. Svoju obuću sam pravi i niko ne može osporiti istinitost njegovog stanovišta.

Počeli su uz galamu da ustaju. I tada su se…sa neopisivom lakoćom pojavile reči. Sletele su sa svih strana i dodirnule se kao čarolijom. Počela sam da ih izgovaram kao molitvu, kao božanski dar. I sve oko mene je, mogla sam sa sigurnošću potvrditi, stalo. I vreme i ljudi.  Dok sam izgovarala stihove sve se sjedinilo u vrtlogu i svelo na tačku. I slike i događaji postali su Jedno.

Putovanje je završeno.

Autorka: Dijana Redžić