Old friend

Poznajemo se već šesnaest godina.

Često zaboravim tu činjenicu.  Čini mi se kao da je trenutak kada sam ga prvi put video bio u nekoj tački vremena koja je blizu ove sada – prošlog meseca, prošle zime… Prošle godine, najdalje.

Ali prošlo je već šesnaest godina.

Šesnaest leta, proleća i zima, šesnaest vekova, šesnaest  hiljada godina, tokom kojih su mnogi svetovi nastajali i propadali, rasli i umanjivali se.

I zato volim da ga vidim, iako su naši susreti sve ređi i ređi.

Često razmišljam o tome kako je iznenada pristigla četvrta decenija a sigurno o tome razmišlja i on. Onoga dana, kada smo se prvi put ugledali, bili smo samo dva klinca koja su se obrela u novoj školi, uplašeni nepoznatom sredinom, istraumirani prethodnim lošim iskustvom i sa maskom odlučnosti na licima ispod koje se ipak nazirao naš strah. Na tom i takvom temelju počelo je da se, polako, zida naše prijateljstvo.

Sada, kad obojica imamo po trideset godina, gledamo jedan drugog na način na koji se gledaju dva ratna veterana iz istog voda – to što sada imamo više nije prijateljstvo već bratstvo.

Gledamo jedan drugog i shvatamo koliko smo se promenili… a opet, to smo mi.

Shvatam razlog zašto ljudi vole duga prijateljstva, duge ljubavi i zašto se okružuju poznatim stvarima. Ljudi vole sigurnost koju im poznata lica i stvari donose. Širem svi mi želimo jedno čvrsto mesto usred sveta gde je sve nestalno.

Ma koliko da je vremena proteklo i ma šta da se desilo u knjigu moje duše uvek će biti upisane sve one stvari koje smo prošli zajedno. Ambicije i snovi, blistavi planovi i purpurni zanosi, bljesak onog najboljeg u mladoj duši koja tek kreće na svoj put.

Ne, ja nekad ne mogu da prepoznam samog sebe a slutim i da je to slučaj i sa njim. Drugačije sam zamišljao tada svoj život i shvatam da je malo šta onako kao što sam zamišljao u tim danima. Video sam previše slomljenih snova… a mnoge sam srušio ja sam da bih mogao da pamtim to vreme sa onom prijatnom, lažnom setom koja ponekad obuzme uspešne ljude zadovoljne svojim životom.

Mi se sećamo prošlosti sa bolom i žalimo za njom ko ptica za uništenim gnezdom.

Ali svejedno, kada se sretnemo, malo kada pričamo o prošlosti. Mi živimo danas i u ovom trenutku… ali nam je ipak drago što vidimo poznato lice.

Što nas neko može podsetiti na ono vreme kada smo sanjali otvorenih očiju i leteli, visoko u našim mislima.

Sretni smo što postoji ta živa veza između prošlosti i sadašnjosti… i nada, ma koliko slaba se ona činila, da će život biti bolji i da nisu svi staro snovi  nepovratno odneseni krilima vremena.

 

Stefan Brezar