Zubi

Počelo je sa strahom. Od  nestajanja. Od nepostojanja. Od ogromnog kosmosa koji guta.

Imam 31 godinu. Uskoro ću imati 32. Još uvek se teško navikavam na izgovaranje brojki preko trideset. U mislima mi još uvek ispliva dvadeset i neka, kada me neko pita. Zadržim dah dok saberem. Godine koje su nestale u magli.

Imam 31 godinu i krive zube. Nekada mi se čini da povlače za sobom sluzokožu i kožu, da mi se čitava vilica uvlači u sopstveno jezgro i nestaje u njemu zajedno sa neizgovorenim rečima. Da time otpočinje proces samoproždiranja.

Neko bi rekao, još uvek imaš čime da grizeš i to je ono što je važno, a ja sam jutros ispljuvala krv. Čini mi se da sve teže gutam.

Volela bih da se sve ispravi. Da bude posloženo u pravilni niz čiji elementi ne potiskuju jedan drugi. Ali, kažu da metalne proteze predstavljaju samo kratkotrajno držanje stvari pod kontrolom. Privid reda do novog iskrivljivanja.

Dijana Redžić

Slika Crne ruke, bijeli zubi autorke Marije Aničić