Jutro

Iskrala se tiho iz kreveta, kada se zora se tek počela odevati u plavičastu boju, lagano provučenu kroz krošnje.

Najpre je čelom dodirnula tlo. Nekad bi joj se, u tom položaju, javila slika demona okovanih u lance koji se  njenim pokretima ljuljuškaju, kao na brodu, dok im lica od jezivih metamorfoziraju u preplašena. Mrmljanje molitve gasilo je svaku misao u njoj, umirila bi se u veri da će rešenje doći samo. Kada je sklopila molitvenu prostirku, jutro se zasivelo.  Tračak svetlosti obasjao je lice usnule stvarnosti koja je ostajala u mraku. Lice je bilo nevino, dečije, disalo je polako i rasterećeno. Ta  stvarnost nije snosila krivicu što ju  je ona učinila svojom. Udaljila se, na prstima, kako joj ne bi povredila san.

Posmatrala je kroz prozor tiho buđenje namrgođenog dana. Samo je lelujanje grana pokazivalo znake života. Tada bi naišle, kao sećanje na zagrljaj, kao nostalgija misli o udaljenim gradovima i mestima, o nikad viđenim prizorima za kojima  čezne. Kao mala,kada bi joj igre postale dosadne, odalazila bi na drveni most. Odatle je bacala kamenčiće u reku i posmatrala stvaranje koncentričnih krugova koji se šire, razlivaju i nestaju na površini vode. Ogluvela bi tada za sve glasove oko nje. Pažljivim posmatranjem koncentrični krugovi utiskivali su joj se u  pogled i reka bi proticala kroz nju.  Bilo je dovoljno samo okrznuti nežnu površinu vode. Otrčala bi, ispunjena novom snagom.

Uvek je čeznula za nečim što bi običnost učinilo neobičnom. Istraživala je napuštene seoske predele u potrazi za pećinama sa skrivenim blagom, potiskujući strah od zmija. Sada je pokušavala da shvati nije li ta čežnja za neobičnim uzrok svih njenih zabluda. Da li bi, kada bi se takve čežnje oslobodila, lakše mirila sa svakodnevnicom i povratila mogućnost jednostavne sreće. Možda je pogrešno bilo što je sklonište tražila u knjigama, identifikovala se sa književnim junacima i nesvesno podražavala ono što im se dešavalo, što su želeli i osećali. Možda je trebalo odmalena da nauči da više posmatra ljude koji je okružuju i prihvati ono što oni nazivaju životom. Verovala je da do sreće najlakše dospevaju oni  koji ne postavljaju mnogo pitanja. Oni prihvataju svoje okolnosti bez preispitivanja drugih mogućnosti. Zavidela im je na spokoju.

Nije mogla da dokuči šta je uzrokovalo to osećanje koje bi je obuzimalo kao vatra i činilo da joj obrazi gore.  Spoznaja da je to vrisak unutrašnjeg glasa koji označavaju intucijom pokrenuo bi je na delovanje. Ovako, bila je zarobljena u nepokretnosti usled nemogućnosti da da logično objašnjenje, kao dokaz da osećaj nije bio zabluda, groteskna igra demona koji su se njenom nepažnjom, oslobodili svojih okova.

Osmotrila je svoju spavaćicu u ogledalu. Kao pod dejstvom dodira tetoviranog na njenoj koži javila se slika identične haljine u nekoj drugoj stvarnosti.  Maštarija je bila oblikovana iluzijom i jedva nekim zakržljalim plodom istine, tek da potvrdi mogućnost njenog ostvarenja.

Prethodne noći birala je haljine za zagrljaj sa usnulom stvarnošču. Nakon slatkog zaborava, došunjala bi se želja za onom drugom čiji bi dlan stegla dok se penje pogleda uprtog u oblake, bez straha od visina. Uporno je izgladnjivala tu želju, ali ona bi, nekim čudom, opstajala u svojoj anoreksiji.

Dan se uveliko zabeleo. Sa druge strane okna život je jače pulsirao.

Odlučila je da se vrati u krevet.

Jednom će se probutditi.

Iz sna ili iz jave.

Dijana Redžić