Melanholija

Bojim se slutnje da će se pojaviti sa mrakom,

ušetati lako,

preseći poslednje tragove dana,

priviti se uz mene dok zatvaram oči,

našarati mi među trepavice mesta na kojima sam nekad bila, domove sigurnosti,

ljude sa kojima nikada više neću biti,

nekadašnje senke čije prisustvo ostaje utisnuto na zidovima bez svetlosti,

grad dok treperi u noći kao mapu maštanja,

čekanja vozova koji nikada nisu došli,

koji više ne dolaze,

sa rancem punim snova za uzaludno tumaranje,

uvek na istom rastojanju, nemoćni da pređu granice, zavarani strahom,

sa pogledom koji lovi slike dok promiču, smenjivanja godišnjih doba,

kao da je prvi,

kao da je poslednji put,

sa govorenjem na tuđim jezicima,

dok se iz očiju stranaca srču kapljice dalekih prostranstava

kao himere.

U trenucima nepažnje,

opijenosti

njen se zagrljaj pretvara u nepodnošljivi stisak

u samrtničko hroptanje

Ona osvaja u nepomičnosti

Meni je zato potrebno da koračam

i širim ruke kako bih obuhvatila sve što među dlanove može stati

da se zabavim do zaborava

i lako odšunjam u san

pre nego,

naizgled nenametljivo,

pred mene istupi melanholija

kao otkucaj srca koji se oseti jače od ostalih.

Dijana Redžić

Slikovni rezultat za pinterest melancholy