Kraj leta

Avgust je mesec sete

Tada se leto susreće sa tiranskom zimom bez snega

To je mesec koji treba polako oglodati do koske

Na izrovanim livadama rasklapaju luna park

Kao odbačene igračke leže mašine

Nešto fino u tišini truli

Negde nevidljivi za sve su trenuci hiljada života

Kapi kiše vremena otekle daleko

Tvoj smeh one noći neće li biti uspomena koja bledi i nestaje

I momenti ekstaze se menjaju sa vremenom, iskrivljuje ih nepouzdano sećanje

Redovi stolica i nad njima tišina

Gde su sada svi oni ljudi, onaj period kad se detinjstvo i mladost slobodno mešaju

Ono doba kada smo glupi, tako nevino glupi

Lišće žuti u nepovrat Sasušene trave lome se u рrah

Istina je da se život nastavlja i tokom jeseni i zime Na kraju sve рrođe

Zato treba proživeti do kraja ovaj mesec

Osunčano mesto na suncu, časa vina

Neki tihi zaton

Još neki osmeh

Neka ekstaza

Ne posedujemo zauvek ni jedan trenutak

Ali neka nežno klize niz nas kao kapljice kiše

Neka padaju na nas ko pahulje

Tada ćemo moći ispratiti leto bez sete

I uživati

U jeseni

Što Stiže

Photo by Pan Agresth on Pexels.com

Umor

Sanjao sam teške snove

O dušmaninu koji i ne zna da mi je dušmanin

O izgubljenom osmehu koji živi samo u pesmi

Probudio sam se u jednom drugačijem svetu

U njemu je sijalo Sunce u tihoj ulici

A ja sam bio tako, tako umoran

Rastali smo se na stanici

Ja sam otišao kući, da spavam

U autobusu, gledao sam svet kako promiče

Lenjo, kao niski oblaci po nebu

Još jedno leto prolazi

Još jedna jesen se prikrada

Ja nosim bol mnogih

i onih živih i onih mrtvih

Kako li je bilo Hristu na Golgoti

da nosi na plećima ceo svet

Setim se onog konja iz pesme

što uzalud čezne za odmorom

za zelenom travom i Suncem

Ne mogu da nađem jedan jedini iskreni osmeh

a da nije osmeh deteta, umor nas nagriza kao kiselina

Iznutra i spolja

U ovom svetu punom granica

Ja i dalje čeznem za putem

Za starim padobrodom koji odlazi niz reku

Za onim sunčanim letim detinjstva

Kada je vrućina bila prijatna i donosila sladak umor

Dugo nisam video more

Verujem da sam začet negde na morskoj obali

U meni odjekuje eho talasa

Preko mora je stigao moj praotac

Sa Severa, tražeći toplotu Juga

Umoran sam, tako umoran

Od poslova

od misli

od sudbina

To ne može da izleči jedan odmor

Neko kratko bekstvo od sebe

Treba zakoračiti hrabro u život

I izboriti se da umor ne bude ropstvo dolapa

Već slatka nemoć pred san

Stefan Brezar