Ex Umbra

Osećam kako mi kliziš iz prstiju
Odlaziš onako kako odlaze ptice selice
Kako beže senke kad se rodi jutro

Više nisi ni utvara koju viđam slučajno
Ni odsjaj crvenila u sivom danu

A ja?

Ja sam tu
U senci

Zarobljenik sam zaboravljene biblioteke
Sužanj ljubavi koja je bacila ključ
U tamu najkrajnju, gde je plač i škrgut zuba ukletih ljubavnika

U Senci i sam postajem senka
Stari čovek u prašini truli

Žalim za trenutkom kad smo se zadnji put sreli
Leptir dana dolepršao je do leptira noći
Tvoja svetlost me je tako slatko opekla

U senci, rastu mi dugi zubi
U samoći, ja samo u sebi nalazim spas
U tišini, ja plešem ples za jednog

Možeš me naći, ako želiš
Još uvek
Među prašnjavim policama
Između Ovidija i Borhesa

Možeš sići do Abadonovog tunela
Ja mogu biti tvoj junak
Još uvek

Ali kada padne noć, leptiri odlaze da spavaju, zar ne?
Kada izađe Mesec, na tvoje crvene trepavice pada vilinski prah
Kada ti spavaš, ja se budim

Ja i ne pevam da me čuješ
Ja sedim sam na senovitoj obali Fisona
I pevam,
Iz senke

Stefan Brezar 

Živeti sa svim

Od sada prihvatam gluposti

Nerazumne i nerazumljive stvari

Sve kako bih se oslobodila

Svoje potrebe za perfekcionizmom

potrebe za perfekcionizmom

potrebe za perfekcionizmom

Dok pada kiša više ne razmišljam zašto sam bila tamo i tada

Zašto sam rekla sve što sam rekla

Iskriviću sva ogledala

I smejati im se u lice

Smejati se i sebi zajedno sa njima

Sakupiću običnosti u džep

posložiti ih i zakotrljati po prašini

sve dok ne upadnu u crnu rupu

Naučiću da budem tiho

Da se prepuštam, samo živim

Ne kao filozofi, ne kao kod meditacije, nikakve tehnike opuštanja

pre kao onaj starac u selu preko reke

koji je ležao i vrteo kanale na tv-u

kao da je pokorio beskonačnost

dok je njegova žena u drugoj sobi, prečesto spominjući šejtana lečila one koji su “ Boga zaboravili“

starac se bezazleno smešio, jer ga se ništa ne tiče

dok su se napolju ptice uzalud šepurile šarenim perjem

njemu je bilo svejedno

Naučiću da budem strpljivo

dok se običnosti, zrno po zrno, izlivaju u crnu rupu

u tišini u meni govori Bog, ali Bog nisam ja, ali Bog nisu oni, čemu onda sva ta prozirnost

Glasovi šapuću; Uvek može gore

Eho odjekuje: Al’ gore je i nebo

Bez gordosti, u tišini, obuvam tri broja manji svet, u njemu koračam

sve dok ga ne razgazim, do čizama od sedam milja

Jedino tako moći ću da samo živim sa svim.

Dijana Redžić

Ne plači

Napisala si, ne plači

Ali kako da ne plačem?

Iza beline papira kezi se zloba Mobi Dika

Napisala si, da nema nerešivog problema

Ali kako živiš sa tim bolom, svaki dan, reci?

U ovoj beskrajnoj noći ja osećam kako mi se svaki redak zabija pod kožu

Osećam julsku vrelinu koja te je zamalo odnela

Crno čudovište, sena tog leta

Pogledalo me je svojim crnim okom

I ove noći za mene nema mira

U tebi ima toliko snage toliko skrivene moći

Uspela si da skineš leptira života sa čiode smrti

Zamolila si da te ne sažaljevamo ali ja prema tebi osećam divljenje

Odisej i Gilgameš i sada ti su otišli do vrata Hada i onda došli, polako nazad

Plačem

Gorko plačem

Ali ne sažaljevam tvoju muku

Plačem zbog nevolje koja uzme dete pod ruku

Zbog kisele jabuke koju nisi jela a od koje ti trnu zubi

Zbog smrti, koja nije smela ni senkom te dotaći

Zbog nemoći da učinim išta

Osim da ti pružim ruku i kažem bravo

Preživela si gorko žarko leto

Preživela što nisu preživeli neki starci

I što sa dubokom ranom posmatraš budućnost, sa laganim smeškom

Plačem…A obećao sam da neću.

Neću…Samo da pustim jednu lekovitu suzu…

samo jednu.

Samo jednu.

A onda ću da ćutim.

I osmehnem se, blago.

Stefan Brezar

Mahovina

Uvek je tako

Po starim stazama palo je lišće

Po drveću se zapatila mahovina

Iščezla si, u magli

I stare staze uzalud očekuju zvuk tvojih koraka

Svestan sam da godine prolaze

Da život prolazi

Ali neke stvari ne odlaze tako lako

I po ljubavi padne mahovina

I strast vreme mrvi

Ali sporo, bolno sporo ti u meni truliš

Sipljivo padala je kiša

Uzalud tražim trag u ličću

Na kraju puta pronalazim samog sebe

Ti nisi više ni crvena senka

Ne prođeš mi ni kroz san na putu ka buđenju

Mahovina pokazuje, kažu, gde je Sever

A šta pokazuje tvoje ćutanje?

Ka čemu da usmerim svoje korake

Ka ledenom severu, bez ljubavi, ili da odem nazad, na Jug

I da maštam?

Da jalovo maštam?

U vazduhu, tišina okrutno lebdi

Neka pitanja nemaju odgovor

Da li mi je suđeno da odem na Sever

Da te tražim i nikad ne nađem

Ili da stojim, večito stojim i ćutim

Dok obrastam

Polako

Kao drvo

U mahovinu?

Stefan Brezar

Na drumu

Obaveštenje sam dobio porukom

Jedna rečenica otvorila je vrata

I već sam počeo lagano da se spremam

U svetu nema više ničeg čvrstog

Upitno je hoće li Sunce uopšte da se rodi

Iz svojih udobnih loža posmatraju me oni koji ne znaju šta znači kotrljati se

Brojna su sidra što ih za ovaj svet vežu

Za njih je otići sramota koju lako guta neko drugi

Sa druma vas pozdravlja prekarijat

Filozofi bezvrednih diploma glođu sami sebe

Siromašni duhom pokupe ostatak

Senke revolucionara šetaju po Beču

Ali samo senke i ništa drugo

Za gospodare više nema straha

Više nema Zida i crvenog zmaja što se iza njega krije

Za njih rob je tek oruđe sto govori

Sve zavisi od stava

Epiktet i Marko Aurelijus nisu zaista mrtvi

Sa osmehom pravim novi korak na drumu života

U daljini lebde planine skrivene maglom

Šta se nalazi tamo iza okuke ja ne mogu znati

Sa druma vas pozdravlja prekarijat

Bolje je kotrljati se

Nego truliti

U samozadovoljnoj tišini

Stefan Breza

Pomračenje Meseca

Nestalo je Bledog lica

U tami sanjaju humovi

U mraku ćuti drveće

Zec na mesecu spava

Zver je na slobodi

Na ulicama rodnog grada tmina se plazi

Pokušavam da vidim nekog čije lice je sada samo odsjaj na davno presahloj vodi

Lica kamenih anđela zamrznuta su u tvojoj tišini

Bez srebrne svetlosti mi smo utvare u tmini

Zar za mene nije ostala ni jedna reč?

U mraku leži moja Kula samoće

Iznad nje se oblaci roje

Vuk je pojeo Mesec

Za mnoge lampa je dovoljno osvetljenje

Šta znače hrabrost i empatija danas

Moderno vreme, moderna rešenja

,,Ja te volim“zvuči sada tako šuplje u ovoj samoći

Treba preživeti u ovoj mrkloj noći

Mada je ona možda kratka

U mraku ne raste ništa lepo

Horde malih slepaca bauljaju po tmini

Ne trebaju im oči, kažu

Treba preživeti bez srebrne svetlosti

Kroz mrak proći

Pregaziti tamne reke i talase

I dočekati

Sunce

što

Ima

Da

Se

tek

Rodi

Stefan Brezar

Nikad kao T.

Nikad kao T.

T. se doselila u našu novu zgradu u isto vreme kad i ja

Njoj je bilo pet a meni šest godina i obe smo bile jedinice

Moj nas je tata vodio u šetnju i bacao loptu visoko, tako da nestane među oblacima

bila sam srećna i ponosna što tata ume da osvoji nebo

T. je imala plavu ravnu kosu, igračke iz Amerike i posetila je Diznilend

Zato sam, valjda, želela da imam sve što ima T.- iste knjige, iste igračke

sve se kod T. činilo blistavo i sjajno, kao da pripada nekom boljem svetu, svetu iz mašte.

T. me je jednom nazvala seljankom jer nisam rođena u Beogradu

ali bilo je to dok smo gledale Diznijevu “Uspavanu lepoticu“

Kad smo se posvađale T. je rekla  da sam ružna kao lopov jer ne nosim rajf

Moja je kosa  talasala neukroćena i nisam volela da se češljam

Pitala sam se, tada, jesu li svi lopovi ružni

Pored T. ja sam se osećala kao ružno pače i tu se nije moglo ništa

Samo su barbike bile iste a ja sam imala kućicu za njih

Ipak, bez T. ne bi bilo ni plastične Aladinove lampe pod čijim se poklopcem ( podrugljivo) osmehivao duh

A bez lampe ni želje ne bi bile iste

T. je imala tatu Hercegovca koji bi popravljao stvari po kući ili negde plovio i mamu Beograđanku koja bi slavila život ili histerično plakala u produženom pms- u

Kada bi oni zaćutali, T. bi ređala barbike u belu korpu i govorila mi kako ne može više da sluša

 Za barbike bismo, skrivene u njenoj sobi, pravile sklonište u slučaju da ih napadne Margo, mrtva grofica iz stripa

Nekada bismo jednu sahranjivale, uredno slagale sve što je potrebno za slučaj da se probudi iz smrti

Jednom smo predugo ostale u “peščari“ iza zgrade i umalo nisu pozvali policiju, a mi smo stvarale svetove  od peska , lako su nestajali i nastajali, preobražavali se pod našim prstima,

bili su lepši od Diznilenda, ostajali sačuvani  tamo negde u prostoru između neba i zemlje, među kućama na brdu  i mi  smo ih posmatrale kroz slovo A, sa ljuljaške.

Dijana Redžić

Jesen

Još jedna jesen pojavila se tiho

Doletela na krilima od kiše

Probudila me je hladnoća i znao sam da ne mogu više, moj derviše

Rodos je ostao daleko, u moru, u talasima

U gorama žuti lišće

Meni je ponovo hladno, u krevetu u kojem se odseća nečije odsustvo

,,A šta si ti radio danas?“, pita me ona pre nego što nastavi tiradu o sebi

Zbilja, šta sam uradio danas? Ovog leta?Ovog života?

Trideset pet mi je godina.

Užasno vreme, moj Ahmede.

Navodno, mogu sve.

Nezvanično, ne mogu ništa.

Kineski karakter za jesen označava i žetvu i kraj

U jesen, nekako, ne da mi se da ništa počnem

U jesen sam, po pravilu, sam

Na oknu, jesen prevlači prstima, mokrim od kiše

Setim se nje, Laure, svaki put

Ali priznajem, magije nema više

Deseti septembar je došao i prošao i čak ga i ja više nisam obeležio

Na kraju, više nema smisla ni sećati se

Tužan je bog sa jednim vernikom, sveštenikom i žrecom

Monada je savršenstvo jedino ako ste Bog

Lica kamenih anđela su prazna

Na rafovima nema mleka

Crna kapija je zabravljena

,,Ionako ostajete ovde kratko, ne privikavajte se“

Razumemo se, Nerudine

U ovu jesen, u ovu trulež bez kraja, ulazim kao u Sredozemno more, lako i bez straha

Kotrljam se, ne vredi stajati u mestu

A kada zima napokon dođe, za koju nam prete da će biti mračna i hladna

Od milosti zavisimo, neko od Boga, neko od Alaha

POpijmo zato, ovu jesen do kraja

Kao kafu sa cimetom, tamo u kafani

Iako nam se čini da se ponavlja

Iako mislimo da ne možemo više

Stefan Brezar

Neizvesnosti

Iznad nas je tiho nebo, sa kojega se polako svlači leto

U visini drhte hladne zvezde

Jesen nam donosi neizvesnost

Pričamo, ušuškani

Uz zvuke klavira

Ali stvarnost šalje duge pipke i u nas mali svet

Prošle ljubavi nas neprestano bole

Ugovori za koje nije jasno hoće li biti produženi

Nepravde za koje smo svesni da bujaju u sumraku

Zašto smo postali pustinjski korov u ovom nestalnom svetu

Zašto se kotrljamo, kad mirišemo?

Iza svakog ljubavnika ostane trag, ožiljak i rana

Sanjarimo o tihim ateljeima i vratima koja samo mi možemo otvoriti

Pustinjski korov želi trnje

Ne bi li odbranio ružu

U svetu od oblaka samo je promena konstantna

Ali bilo bi lepo

Oh, zaista lepo

Zameniti neizvesnot izvesnošću

Da će Sunce

Uprkos svemu

Izaći

Stefan Brezar

Posle tišine

Ponekad, ćutimo dugo

Reči ostanu u dubini

Skršene pritiskom tuge

Ponekad, u nama nema više ničega

Ni bola

Ni patnje

Samo onog mučnog osećaja da ste nešto izgubili

Praznim očima posmatramo bele ptice u visini

I ćutimo

Samo ćutimo

Ali život ide dalje

On ne čeka da se smekšaju srca kamenih anđela

Niti da u sebi nađete pravu reč

Na pozornici života vaša je tačka, Stefane

Izvolite izaći

Svetlost reflektora je tu zbog publike, a ne Vas.

I tako…

Ponovo sam tu

Od mene se očekuje da nešto kažem

Šta očekuje vidljiva i nevidljiva publika?

Živi i mrtvi, znani i viđeni, neznani i neimenovani

Na pozornici sam sam

Moram da razbijem bubnjeve tišine koji odjekuju.

Mogao bih da kažem…

Nemam pesme o ljubavi

Laura je samo devojka iz Zemuna, priznajem to

Ne umem da napišem sonet, a nije da nisam probao

Nisam je preboleo

Niti ću ikada zaboraviti izgubljene prijatelje

Boli me izdaja

Boli me patnja sviju Vas

A posebno me boli tvoja, znaš ti dobro…

MOgu sve to da kažem

Ali to ne činim

Otvaram beležnicu

I pišem

Ovu pesmu

Stefan Brezar