Otišla si
Na pragu jeseni što ide
Poslednjeg dana Indijanskog leta
Ali mislim da sam te izgubio odavno
I sada imam, na domaku jeseni, samo ljubav što ubrzano truli
Uživao sam u svakom trenutku leta
U novom vrtu raslo je šareno cveće
Uprkos senci
Anksioznostima
Bolestima
Ruci što je uzalud tražila po praznom džepu
Na sjajnom suncu sve je bilo šareno
Otišla si
Sa prvom jesenjom kišom
I ja sedim
Kraj uništenog vrta
Previše bolan da me stvarno zaboli
Napregnuti živci ne prenose impuls moje patnje bez kraja
I nemam želje ni da te korim
Izgubio sam te odavno
Na sjajnom Suncu sve je izgledalo šareno
I kad me je bolelo ja nisam jaukao
Tvoja mala ruka bila je tu, da se izgubi u mojoj šaci
Ja nisam video hladne crve kako uporno riju
Slep, ja sam verovao da vidim
I oboje smo pali, svako na svoj način
Negde je pao sneg
Po ulicama Grada padaju hladne kiše
Ja mislim o jednom vrtu i jednom cvetu
Što više cvetati ne može
I hoće li iko moći shvatiti dubinu moje tuge
U ovom svetu što polako gubi boje
I sprema se za dug san zimi
Moj urlik
Moj bes
Koji može isceliti jedna lekovita reč
Kažu nam da stisnemo srce i odemo dalje
Ali koliko još dugo koliko još puta može čovek otići
KOliko još zgarišta ostaviti iza svojih zgrčenih leđa
Izgubio sam toliko toga
Zar sam morao da izgubim i tebe?
Kažu da se priroda obnavlja i da iz poraza izrasta pobeda
Ali ja vidim
Da na novom zgarištu izrastaju sve čudniji cvetovi
Proći će i ova jesen i ova zima
Dočekaću još jedno proleće
Ali sada žalim, duboko žalim
Za šarenim cvećem zasađenim u dobroj veri
Da će odoleti svakom mrazu
U pesmi stvoreno nestaje u pijanstvu
U jari začeto nestaje u pepelu
Otišla si
MOžda je vreme i ja da krenem
Stefan Brezar