Dolazak jeseni

Otišla si

Na pragu jeseni što ide

Poslednjeg dana Indijanskog leta

Ali mislim da sam te izgubio odavno

I sada imam, na domaku jeseni, samo ljubav što ubrzano truli

Uživao sam u svakom trenutku leta

U novom vrtu raslo je šareno cveće

Uprkos senci

Anksioznostima

Bolestima

Ruci što je uzalud tražila po praznom džepu

Na sjajnom suncu sve je bilo šareno

Otišla si

Sa prvom jesenjom kišom

I ja sedim

Kraj uništenog vrta

Previše bolan da me stvarno zaboli

Napregnuti živci ne prenose impuls moje patnje bez kraja

I nemam želje ni da te korim

Izgubio sam te odavno

Na sjajnom Suncu sve je izgledalo šareno

I kad me je bolelo ja nisam jaukao

Tvoja mala ruka bila je tu, da se izgubi u mojoj šaci

Ja nisam video hladne crve kako uporno riju

Slep, ja sam verovao da vidim

I oboje smo pali, svako na svoj način

Negde je pao sneg

Po ulicama Grada padaju hladne kiše

Ja mislim o jednom vrtu i jednom cvetu

Što više cvetati ne može

I hoće li iko moći shvatiti dubinu moje tuge

U ovom svetu što polako gubi boje

I sprema se za dug san zimi

Moj urlik

Moj bes

Koji može isceliti jedna lekovita reč

Kažu nam da stisnemo srce i odemo dalje

Ali koliko još dugo koliko još puta može čovek otići

KOliko još zgarišta ostaviti iza svojih zgrčenih leđa

Izgubio sam toliko toga

Zar sam morao da izgubim i tebe?

Kažu da se priroda obnavlja i da iz poraza izrasta pobeda

Ali ja vidim

Da na novom zgarištu izrastaju sve čudniji cvetovi

Proći će i ova jesen i ova zima

Dočekaću još jedno proleće

Ali sada žalim, duboko žalim

Za šarenim cvećem zasađenim u dobroj veri

Da će odoleti svakom mrazu

U pesmi stvoreno nestaje u pijanstvu

U jari začeto nestaje u pepelu

Otišla si

MOžda je vreme i ja da krenem

Stefan Brezar

Povećaj minimalac, Betmene!

Poziv stiže za tebe, Betmene

Svetla gore iznad Gotama

Otiđi iz svoje vile u pećinu, obuci skupo odelo i kreni!

Čekamo te…

Ne, nismo te pozvali zbog Džokera, Betmene

Opet je u depresivnoj fazi, Betmene

Znaš, nije imao da plati psihijatra, Betmene, ni za lekove

Pa je malo puko’.

Pozvali smo te zbog nečeg drugog, Betmene.

Kada ćeš povećati minimalac?

Tvoji radnici nemaju ni za hleb

To je samo deset posto, Betmene,

Inflacija je 13 posto.

Kažeš ne?

Kažeš da nas štitiš od zločina?

A policija?

A sud?

Imamo li mi državu, Betmene?

Zašto moramo da gledamo samo u tebe, Betmene?

Imaš milijarde.

Nešeš propasti zbog tih hiljadu dinara.

Kažeš da te ubijamo, da Gotam neće biti konkurentan.

Ti ćeš i dalje imati milijarde

Nama i to malo znači

Kažeš da će nam poskupeti struja, da to mora tako.

Ko je to rekao?

Zašto mora?

Nije dovoljno samo se boriti protiv zločina na ulici, Betmene.

Džoker je ludak sa stigmom na čelu, Pingvina niko nije hteo, Ket vumen nikako da pogode terapiju, onaj secikesa što si ga premlatio nekad je radio u gubitašu, oni klinci nisu imali za čitanke

Mi sami stvaramo naša čudovišta, Betmene

Mnogi od nas se drže noktima za Dobro

Možda ćemo pokleknuti već sledeći mesec

Kad nam budu isekli struju

Zašto mrziš Supermena?

Možda zato što je migrant?

Došao iz provincije?

Oba?

MOžda zato što mu ne trebaju skupe džidžabidže?

ILi… ili zato što kad skine odelo on ide da piše za neke novine – 45 hiljada plus prevoz, ugovor o delu naravno

On nema vilu, on i Lusi Lejn piju u parku kad dodje crkavica.

Kad pošalješ Džokera u ludnicu, i skineš odelo, ko si ti, Betmene?

Da li si superheroj koji glumi da je milijarder, ili milijarder koji glumi da je superheroj?

Dokaži nam, da nisi običan narcis

Da ne pomažeš Gotamu iz dosade i osećaja krivice koga gušiš nasiljem…

Povećaj minimalac, Betmene

Mnogima su nam deca vani, Betmene

Mnogi bi i sami otišli, da mogu…

Mnogi i ne žele… ali moraju

Betmene, svetla te pozivaju

IMaš dužnost prema Gotamu

Samo deset posto, Betmene

Betmene, Betmene, povećaj minimalac

Betmene?

Betmene?

Stefan Brezar